Spomenik tradiciji i identitetu

O povijesnom sjaju proslave uzvišenih znamenja Sinjske krajine oglasio se oblikovnim jezikom, a tko bi drugi doli Stipe Sikirica, zacijelo najveći živući kipar sinjskoga zavičaja i umjetnik čija su brojna djela tako urasla u grad Sinj da su postala supervizualni simbol cjelokupnoga kulturnoga krajolika Sinjske, a time i svekolike često razdirane, ali nikad pokorene, Cetinske krajine. Obvezan samomu sebi te odan umjetničkom biću u sebi koje ustrajava u nadahnutu rukotvorstvu i predanu očuvanju ljudskih vrijednosti u stvaralaštvu, Sikirica je – u slavu 300. sinjske alke i čudotvorstva Gospe Sinjske, velike obljetnice – modelirao i izlio u bronci, inoksu i aluminiju fascinantno artikuliranu figuralnu kompoziciju naslovljenu Slavodobitnicima 1715.

Sikiričin prijedlog spomenika

Taj simbolski artefakt izveden je u trima slobodno stojećim skulpturama koje prikazuju dvojicu nenaoružanih alkarskih konjanika, postavljenih uz bok središnjega lika čudotvorne Gospe Sinjske, visoko uzdignute na vrh obeliska po kojem, na frontalnoj plohi, autor citira njemu najdraže stihove iz domoljubne i slobodoljubive poezije. Ispisani su lijepim pismenima umjetničke antikve. Sikiričina je to mikroantologija hrvatske domoljubne lirike: od Ivana Gundulića („O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, Himna slobodi), fra Andrije Kačića Miošića („U tebi se legu sokolovi: Cetinjani, mladi vitezovi“, Perva pisma od vitezóvah Sinjskih), Petra Preradovića („Tebi opet duša diše, Tebi srce opet bije; Domovino, majko sreće!“, Putnik) do Silvija Strahimira Kranjčevića („O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, to moj je, moj je dom“, Moj dom), Vladimira Nazora („Da u tebi dišem i da živim s tobom, i onda, kad me više biti neće“, Hrvatski jezik), Drage Ivaniševića („te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i kud god idem sa mnom je Hrvatska“, Hrvatska), Josipa Pupačića („Neka gorko bilje što u tebi niče ljekovitim cvatom iz mog grla kliče“, Molitva zemlji) i Jure Kaštelana („Ima i jablanova do neba i sunca za sve“, Pjesme mojoj zemlji, Pjesma prva). Stojeći lik Gospe Sinjske, pak, oblikovan je u punoj figuri blago nagnutoj prema promatraču, stilizirano naglašena plašta i raskriljenih ruku, što simbolizira njezin zaštitnički značaj. Sikiričina Gospa majka je svih – Mater omnium – koja beskrajnim milosrđem okrepljuje čovječanstvo. Na glavi joj je kruna, a na odjeći ističu se nizovi zlatnih lanaca i mreža uresa koji predstavljaju darove zaštitnici od pobožna puka, a kao znak bezgranične zahvalnosti za primljena milosrđa.

Sliku Gospe od milosti, kako se zvala prije sinjske bitke, rad nepoznatoga mletačkog slikara s kraja 16. stoljeća, štovali su vjernici i prije nego što se kult Gospe Sinjske ustalio u Sinju. Najstariji istraživači njezina štovanja fra Petar Filipović i fra Stanko Petrov opisujući putešestvije slike i njezinih čuvara, ramskih fratara – zapravo sklanjanja pred „zulumom nekrsta“ po samostanima od Cetingrada i Rame preko Splita (1688) do Sinja – naveli su brojne čudesne događaje u kojima se manifestirala milost i utjeha koju je Gospa preko slike puku obilno dijelila, a ovaj uzvraćao štovanjem.

Zalog za budućnost

Umjetnošću obilježavajući proslavu sjećanja na slavnu bitku pod sinjskom tvrđavom u kojoj su 1715. Sinjani, kako se vjeruje, pod zaštitom Gospe, izvojevali veličanstvenu pobjedu nad osmanlijskim osvajačima, kipar je Sikirica kompozicijom Slavodobitnicima 1715. zapravo iznova počastio legendarni značaj grada Sinja prijedlogom spomenika koji bi morao zadiviti mnoge, a k tomu i urbi et orbi odati priznanje Sinjanima, sjajnim čuvarima baštine i tradicije, koji dug prošlosti postojano vraćaju zalogom za budućnost. Jer, kako drukčije shvatiti dugovječno održavanje alkarskih svečanosti i to svim nedaćama, ratovima i oskudicama usprkos; te kako pojmiti višestoljetno marno čuvanje svih sakralnih relikvija i tradicijskog nasljeđa, postojano življenje vjere i štovanje Gospe Sinjske – kojoj ne samo da se odavno hodočasti o blagdanu u kolovozu nego se Majku od milosti oduvijek i obasiplje zavjetnim darovima tako da se danas jedva dâ raspoznati Gospino lice na čudotvornoj slici. (Već su 1715. časnici iz redova branitelja Sinja sakupili među sobom 80 cekina i u znak zahvalnosti za ukazanu zaštitu dali izraditi zlatnu krunu kojom su okitili Marijinu sliku. Pri dnu krune iskucan je zapis: „In perpetuum coronata triumphat – anno MDCCXV“.) Kako drukčije prosuditi i činjenicu da su Sinjani, što darovnicama odasvud, a što vlastitim snagama, grad upravo premrežili kulturnim društvima, muzejskim institucijama, mnogim raznorodnim vrijednim umjetninama i spomenicima i to posebno onima Stipe Sikirice. Spomenimo ih redom: od česme sa skulpturom Na izvoru (1957), spomeničke skulpture Konjanik (1965), štita velikog alkarskog vojvode izvedena u srebru (1978), monumentalnih brončanih vratnica na Svetištu čudotvorne Gospe (1987) do alkarskih dukata (1990) i više stotina portreta i sitne plastike koje je kipar darovao gradu i čuvaju se u Galeriji Sikirica od 2010. Kako drukčije pojmiti to veliko duhovno i tradicijsko nasljeđe, to sačuvano blago i novostvoreno umjetničko obilje, nego kao već rečeni zalog za uljuđeni i oplemenjeni život budućih naraštaja.

Očuvanje baštine i stvaranje nove vrijednosti i napose promicanje opstojnosti kulturnog i nacionalnog identiteta u samim je temeljima Sikiričina stvaralaštva. Njegov je to nezatajiv kreativni credo. Moglo bi se kazati da je rečeno nešto kao kiparov Te Deum za umjetnost u kojoj prepoznaje sebe sama, u kojoj se zrcalno ogledaju prošlost, sadašnjost i budućnost, baš u njegovu Sinju, u najboljem obliku uslišan i ostvaren. Jer grad je taj od naselja podno antičke utvrde Setovije narastao ne samo do središta Cetinske krajine nego i do jedne od zanimljivih zaobalnih dalmatinskih aglomeracija, gdje se u puku već stoljećima isprepleću pučka religioznost i življenje ponajprije kao služenje narodu i alkarsko nadmetanje. A Stipe Sikirica umjetnik je koji u kiparskom stvaralaštvu – gotovo će tomu biti punih šest desetljeća – uvijek nastoji i uspijeva stvoriti djela koja odlikuje jasan izričaj nacionalne svijesti i iznimna sabranost u propitivanju stilskih tečevina u korist samosvojnosti izraza i ostvarenja „vječne ljepote“.

Sinteza mimetičkoga
i duhovnoga

Da je tradicija istinski i nepreuzetno povezana s umjetnošću, zna se odavna, a sve se češće čuje i da su temeljne vrijednosti svevremenskoga kiparskoga jezika „nepromjenjive i nezamjenjive“ i da se „snaga stare kiparske umjetnosti pokazuje uvijek mlada“. Premda to nije izrekao Stipe Sikirica, nego njegov znatno mlađi kolega i prijatelj Kuzma Kovačić, u toj se rečenici također može iščitati i okosnica Sikiričina svekolikog opusa. Od ranih torza, ženskih aktova, niza varijacija konja i alkarskog ciklusa iz šezdesetih i sedamdesetih godina, portreta i spomeničke plastike ostvarene tijekom proteklih desetljeća pa do recentna prijedloga za spomenik Slavodobitnicima 1715. poštivanje métiera kao osnove kiparskoga djela i rafinirano prihvaćanje suvremenih oblikovnih postulata u Sikirice na najvišoj su razini. Portrete odlikuju vjerna karakterizacija psihološke prirode portretiranoga i pečat intimnosti koju kipar ćuti ne samo spram lika, nego i spram djela portretiranoga (primjerice portreti Jure Kaštelana, Vasilija Josipa Jordana, Marka Grčića ili Josipa Pupačića). A javnu njegovu plastiku, pak, odlikuje arhetipska redukcija oblika i sugestivna mekoća sažete kiparske forme (primjerice zagrebačke skulpture Orfej, Mladenci, Anđelija ili sinjski spomenik Alkar). Modernost kiparova izraza odražava se u tektonskoj jasnoći oblika, morfologiji svedenoj na simbolički značaj te u suzdržanoj naraciji koja s minimumom atributivnih elemenata ostvaruje maksimalnu amblematičnost u odnosu na ambijent u kojem je djelo postavljeno.

Kipar pjesništva,
pjesnik kiparstva

Valja napomenuti da je Stipe Sikirica zarana uspostavio uzorno izvoran i zato povlašten dijalog s tradicijom pa je na krilima darovitosti i metijerski usavršenih, a kreativno iznađenih oblikovnih rješenja, ostvario opus kojim je dao neporecivo osoban biljeg obnovi tvarnosti, monumentalnosti i prepoznatljivosti suvremenoga kiparskoga umijeća. Stoga u nekoj budućoj antologiji hrvatske likovne umjetnosti njegovo djelo zaslužuje uvrštenje među najistaknutije protagoniste kiparstva druge polovice 20. stoljeća. Jer njegovo je stvaralaštvo jedna od najsjajnijih sinteza mimetičkoga i duhovnog prosedea u postmodernističkom vremenu u nas i kao takvo ono je iznimna sublimacija jasne forme i produhovljena sadržaja u današnjem kiparstvu simbolskoga predznaka. K tomu, njegovo kiparstvo oživljava univerzalne vrijednosti umjetničkog stvaralaštva koje su rijetkima dane i stoga su valjda i zapostavljene u suvremenoj umjetničkoj produkciji zasićenoj djelima virtualne tvarnosti i kratkotrajnih dometa. Skulpturalna kompozicija Slavodobitnicima 1715. ostvarena je zato da u spomeničkim dimenzijama monumentalizira slavnu pobjedu Sinjana. Izabranim repertoarom i skladom svih oblikovnih elemenata ona zrači elementarnom religioznošću i produbljenom sviješću o identitetu vlastitosti i zajedništvu Alke i Gospe Sinjske. Njihova je zajednička sudbina srasla i nedjeljiva. Stipe Sikirica osjeća je cijelim umjetničkim bićem i stoga se – u krugu njihova vječna jedinstva – ciklički obnavlja i oplođuje kao kipar pjesništva i pjesnik kiparstva na diku Sinjana i u slavu lijepih umjetnosti.